Modernizam ljubavne patnje: Strah vera nada

Like Don't move Unlike
 
26

U našem društvu postoji duga tradicija prikazivanja ljubavi kao veoma bolne emocije. U novije vreme je tu ulogu preuzela prvenstveno kultura koja se proizvodi i prodaje kao roba široke potrošnje. Putem muzičkih hitova, popularnih filmova i serija, masovna kultura nam poručuje da ćemo ukoliko otvorimo srce i poželimo drugo toplokrvno biće, dugo i teško patiti i na kraju umreti u najgorim mukama. Bila sam skoro na jednoj proslavi i nisam mogla a da ne primetim koliko neprijatnih i netačnih poruka te pesme šalju. Lepo sam vam rekla, nešto što bi većina ljudi protumačila kao svakodnevni događaj, sociolog u tigrastoj haljini za vašim stolom tumači na neočekivane načine.

Društvo i kultura nam sa jedne strane šalju poruku da ljubav boli, dok sa druge promovišu ozbiljnu vezu, brak i porodicu kao poželjne modele za život odraslih.

Tanka je linija između individualnog i socijalnog zato što naše misli, želje i snovi o sreći imaju kolektivnu osnovu. Da, mi kreiramo svoja iskustva ali ne nužno svojom voljom, bar dok tu mogućnost ne osvestimo, nego često pod okolnostima koje smo zatekli i koje su nam prenete.

Moderne strukture u naša stremljenja ugrađuju socijalne suprotnosti koje imaju svoj psihološki život. Znači, kada pokušavamo da ostvarimo ljubavnu vezu istovremeno osećajući strah od neuspeha, to su se ova dva kulturna okvira srela u našem umu a nisu jedan drugom simpatični. Takva borba koja to uopše ne bi trebalo da bude, često je praćena osećanjem besa, frustracije pa čak i očaja.

Niko nije pošteđen izazova koji sa sobom donose emotivne veze. Nije ni čudo. Ljubav je jedna od osnovnih ljudskih vrednosti a čini se nemogućom za ostvariti. Ta kombinacija misli i uverenja koju smo usvojili predstavlja izvor nelagode, razočaranja i dezorijentacije.

Napisaću vam kako da pomirite kulturni ideal i praksu romantične ljubavi a ako odlučite da me pratite moraćete iskoračiti izvan uma. Jer sam tamo pronašla rešenje.

Najčešća izjava koju čujem jeste da je teško naći “normalnu” devojku ili momka u “današnje vreme”.

Prvo, promislite šta za vas pojam normalno uopšte znači jer ja znam da to nikad nisam želela za sebe. Recimo da pod normalnim smatrate ono što je najzastupljenije. Svako od nas je jedinstven i poseban na svoj način i zaslužuje partnera sa istim ili sličnim kvalitetima. Normalno je manje od onoga što zaista želite.

Drugo, krivite društvo i dominantne vrednosti u njemu za svoje ljubavne izazove. Svako vreme je imalo svoje izazove. Ljubavna patnja nije ništa novo, samo su novi načini na koje je doživljavamo. Da, socijalna organizacija ljubavnih izazova se promenila ali definitivno na bolje. Nikad nije bilo bolje vreme jer nikad nismo imali mogućnost izbora koju imamo danas i nikad naš uspeh nije više zavisio od nas samih nego danas. Usmerili ste pažnju na izazov i zanemarujete bitnu činjenicu da partnera birate sami na osnovu sopstvenih kriterijuma. Nekada su postojale prepreke ekonomske prirode i normativne zabrane koje su sprečavale pojedince da slušaju svoje srce nego su morali da se povinuju pravilima socijalnog miljea kojem pripadaju. U suprotnom su bivali izopšteni iz društvene zajednice. Kako vam se sad čini 21. vek?! S obzirom da je ovo malo verovatan scenario, hajde da vidimo koji je izazov modernog vremena koji nas udaljava od željene žene ili muškarca.

Izazov modernizma je strah. Uprkos svim slobodama i neograničenim mogućnostima svog vremena, biramo da budemo sputani strahom koji smo kreirali u svom umu. Šta bi nam na ovo rekli Romeo i Julija, Ana Karenjina, Ketrin i Hitklif…

Ljudi su krhki. U tome je čar. A nas je sramota. Kome smo usput poverovali da je pokazivanje osećanja nešto čega treba da se stidimo a ne da uživamo u svakom trenutku i budemo zahvalni? Valjda reklamama poput: “Bravo za momka koji nosi cveće pred svima!” Sama pomisao da se događaji neće odviti kako priželjkujemo je dovoljna da odustanemo od ljubavi. Iako se bez nje može živeti, kvalitet života nije zadovoljavajući, te hajde da zato ne pristanemo na manje.

Sva nesreća potiče od nerazumevanja ljubavi i narušavanja iste pogrešnim mislima, iskrivljenim uverenjima, izgovorenim ružnim rečima. Nerazumevanje potiče od neprecizne definicije pojmova. U školi su nas naučili pregršt stvari koje nam nikada neće trebati a niko nas nije naučio kako da živimo srećan i ispunjen život.

Ljubav je prijatno osećanje koje osećamo prema drugoj osobi koju doživljavamo kao vrednu vaše pažnje. Prava ljubav je nesebična i oslobođena straha. Ona se izliva na predmet svoje naklonosti ne tražeći ništa za uzvrat. Radost ljubavi je radost davanja. Ljudi koji su puni straha postaju sebični u svojim simpatijama i zato gube onog koga vole. Ne možemo da dobijemo ono što nismo dali. Ako damo pravu ljubav i dobićemo pravu ljubav. Savršenu, nesebičnu, ne zahtevajući ništa za uzvrat. Budimo ljubav i dobićemo ono što zaista jesmo. Ljubav. Ništa loše se ne može dogoditi.

Ne patimo zato što osećamo ljubav nego zato što osećamo strah.

Strah po definiciji osećamo kada procenjujemo da je ugrožena neka naša vrednost, a da mi nismo u stanju da se adekvatno suprotstavimo osobi ili situaciji koja je ugrožava. Strah ima svoju svrhu. Strah je unutrašnji signal da se nalazimo u situaciji za koju nismo dovoljno pripremljeni i koja prevazilazi naše mogućnosti. Međutim, kada je reč o ljubavi, katkad pomešamo signale i nismo sigurni šta je ispravno. Najlakšim se čini beg glavom bez obzira kako nam ta osoba ne bi postala važna a mi ranjivi. Jer to tako nije kul.

Strah u ljubavi znači da imamo jaku želju kojoj pružamo otpor starim načinom razmišljanja a koji bi trebalo da promenimo da bismo ostvarili ono što želimo.

Prosečnom čoveku mnogo je lakše da strahuje nego da veruje. Otuda je vera napor volje. Strah je čovekov najveći neprijatelj, on je vera u zlo umesto u dobro. A ja ne verujem u zlo. Verujem u dobro i otpor dobru koji sami stvaramo. Kada pomislimo na nešto što ne želimo, stvaramo neprijatnu emociju, kada osetimo neprijatnu emociju biramo ponašanje u skladu s njom, kada se ponašamo na određen način, kreiramo takav ishod. Korak po korak, da nismo ni svesni i onda kažemo da nemamo sreće u ljubavi. Možemo da imamo sve što poželimo. Samo do sada nismo imali vere u ljubavi.

Kada bih vas pitala koja je emocija na skali potpuno suprotno od straha većina vas bi odgovorila hrabrost. Ali nije. Suprotna emocija strahu jeste ljubav. Osvestite da dok osećate strah, ne osećate ljubav prema drugoj osobi. Zapravo ste u tom trenutku najdalje što možete biti od onoga što želite. Toliko ste zaokupljeni da vam ljubav neće biti uzvraćena, da ni ne primetite da ste vi prestali da volite i time učinili drugom ono što ne želite sebi. Ne privlačite u svoje iskustvo ono što želite nego ono što jeste i zato se stvari u prošlosti nisu odvijale po vašoj želji nego po vašoj veri.

Bilo da donesete odluku da ostvarite uspešnu vezu sa osobom prema kojoj trenutno osećate naklonost ili još niste spremni i želite da radite na sebi dok ne osetite drugačije, promenite smer kretanja.

Osvestite da je vaša duša odnosno vaš podsvesni um preplavljen pogrešnim načinom razmišljanja. Vaš um će još dugo pokušavati da vas vrati na stari put jer mu je to poznato. Dajte sebi vremena da usvojite novo. Duša mora da se obnovi ispravnim idejama. Kada zamenite strah i sumnju u pozitivan ishod, verom i ljubavlju promenićete ishod. I ne samo to, osećaćete se lepo i prijatno tokom celog putovanja.

„Zašto ste strašljivi, o vi, maloverni.“

(Jevanđelje po Mateju; 8:26)

Ako vam je ovaj tekst bio koristan, podelite ga sa svojim prijateljima na društvenim mrežama i upišite vašu i-mail adresu u polje “subscribe” koje možete naći sa desne strane teksta kako biste prvi saznali novosti sa bloga i stekli prednost na sve usluge koje će uslediti. Takođe, ako imate nekih dodatnih pitanja ili savet kako da vam svoj ugao gledanja učinim pristupačnijim, pišite mi i pratite me na facebook -u, twitter -u, pinterest -u ili instagram -u.

With VioLove.

                                                                                                                                                                                            

6 comments

  1. Bravo,mlada koleginice.Potpisujem svaku napisanu rec.Hrabro napred ,bas nam treba jedno mudro pero.

  2. Koleginice, svka cast! Verujem da svako od nas moze ozboljno da se zamisli nad svakom recenicom i da preispita svoje dosadasnje izbore… Radujem se sledecem tekstu!

Leave a Reply to Viola Nešković Cancel Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.